920. U ovom stihu općenito je opisano štovanje drevne Crkve, to jest “oltarom i njegovim žrtvama paljenicama”, što su bile glavne značajke cjelokupnog reprezentativnog bogoslužja. Prije svega, međutim, mora se spomenuti priroda štovanja Najdrevnije Crkve, i iz toga kako je nastalo štovanje Gospodina putem predstavnika. Za člana Najdrevnije Crkve nije bilo drugog štovanja osim unutarnjeg, kakvo se nudi na nebu, jer među tim ljudima nebo je tako komuniciralo s čovjekom da su oni stvorili jedno. Ta komunikacija bila je percepcija, o čemu se već često govorilo. Dakle, budući da su bili anđeoski ljudi, oni su bili unutarnji ljudi. Oni su doista svojim osjetilima pohvatali vanjske stvari koje su pripadale tijelu i svijetu, ali nisu obraćali pažnju na njih. U svakom predmetu zahvaćenom osjetilima oni su koristili da opažaju nešto Božansko i nebesko. Na primjer, kada su vidjeli bilo koju visoku planinu, nisu percipirali ideju planine nego ideju visine, a sa visine su percipirali nebo i Gospoda. Tako je došlo do toga da se za Gospodina kaže da “živi na visini”, i da se naziva “Svevišnji i Uzvišeni”, i kako je štovanje Gospodina kasnije počelo da se slavi na planinama. Isto vrijedi i za sve ostale objekte. Na primjer, kada su percipirali jutro, nisu percipirali samo jutarnje vrijeme koje počinje dan, već ono što je nebesko i slično je jutru i zori u svijesti ljudi. Zbog toga je Gospodin nazvan Jutrom, Istokom i Zorom. Slično tome, kada su opazili stablo i njegov plod i lišće, nisu obraćali pažnju na te predmete same, već su, da tako kažem, vidjeli čovjeka predstavljenog u njima. U plodu su vidjeli ljubav i milosrđe, a u lišću vjeru. Stoga se član Crkve ne samo uspoređivao sa stablom, pa tako i s vrtom, a ono što s njim prebiva s plodovima i lišćem, nego se čak tako i nazivao.
[2] Takav je karakter ljudi čije su ideje nebeske i anđeoske. Svatko može znati da opća ideja upravlja svim posebnim aspektima, a to se odnosi na sve objekte koji se shvaćaju osjetilima, kako na one koje ljudi vide, tako i na one koje čuju. Doista, oni ne obraćaju pozornost na takve objekte osim u onoj mjeri u kojoj oni ulaze u opću ideju koju osoba ima. Uzmite osobu koja je vesele naravi; sve što čuje i vidi čini mu se kao da sadrži radost i smijeh. Ali za onoga tko je tužnog raspoloženja sve što vidi i čuje izgleda tužno i tužno. Isto vrijedi i za svaku drugu vrstu osobe, jer je njihova opća naklonost prisutna unutar svakog pojedinog dijela i uzrokuje da se svaki pojedinačni dio vidi i čuje u općoj naklonosti. Ostala obilježja se čak i ne pokazuju, već ih tako reći nema ili su beznačajna. Tako je bilo s članom Najdrevnije Crkve. Što god je očima vidio, za njega je bilo nebesko, pa je kod njega sve bilo takoreći živo.
[3] Iz ovoga postaje jasna narav bogoslužja te Crkve, naime da je ono bilo unutarnje, a ne uopće izvanjsko. Međutim, kada je Crkva, kao i kod njezinih potomaka, počela propadati, a ta percepcija, odnosno komunikacija s nebom, počela izumirati, počela je nastajati drugačija situacija. U predmetima zahvaćenim osjetilima više nisu opažali, kao što su prije činili, ono što je nebesko, nego ono što je svjetovno. I što su više opažali ono što je svjetovno, manje je percepcije ostajalo s njima. Naposljetku, među svojim posljednjim potomcima, koji su došli neposredno prije Potopa, oni u takvim objektima nisu shvaćali ništa osim onoga što je svjetovno, tjelesno i zemaljsko. Tako se nebo odvojilo od čovječanstva i komuniciralo s njim samo na izuzetno udaljen način. Čovjekova komunikacija sada se promijenila u komunikaciju s paklom, i odatle je dobio svoju opću ideju iz koje, kako je rečeno, proizlaze ideje koje pripadaju svakom pojedinom dijelu. U ovoj situaciji, kada bi im došla bilo kakva nebeska ideja, za njih nije imala nikakvu vrijednost. Naposljetku nisu čak bili voljni priznati postojanje bilo čega duhovnog ili nebeskog. Tako se čovjekovo stanje promijenilo i okrenulo naglavačke.
[4] Budući da je Gospodin predvidio da će stanje čovječanstva postati ovakvo, On je također osigurao očuvanje doktrinarnih stvari koje se tiču vjere kako bi iz njih ljudi mogli znati što je nebesko, a što duhovno. Ova pitanja doktrine sakupili su zajedno od članova Najdrevnije Crkve ljudi koji su se već bavili imenom Kain i oni koji se zovu Henok. Zato se za Kaina kaže da je na njega stavljen znak da ga nitko ne ubije, a za Henoka da ga je uzeo Bog. U vezi s ovo dvoje, vidi poglavlje 4:15 - u 393, 394 - i Postanak 5:24. Ta pitanja doktrine sastojala su se isključivo od stvari koje su bile smisleni znakovi, dakle stvari naizgled zagonetne prirode. To jest, oni su se sastojali od zemaljskih objekata koji su nosili duhovna značenja, kao što su planine, koje su značile nebeske stvari i Gospodina; jutro i istok, što je također značilo nebeske stvari i Gospodina; razne vrste drveća i njihovih plodova, što je značilo čovjeka i nebeske stvari koje su njegove; i tako dalje. To su bile stvari od kojih su se sastojale njihove doktrine, koje su bile skupljene iz smislenih znakova Najdrevnije Crkve. Stoga su i njihovi spisi bili takve prirode. Budući da su se čudili, i činilo im se da otkrivaju, ono što je Božansko i nebesko u takvim stvarima doktrine, a također i zbog drevnosti ovih, počeli su i bilo im je dopušteno da takve stvari učine osnovom svog obožavanja. To je bilo podrijetlo njihovog štovanja na planinama, u šumarcima i među drvećem, također i njihovih stupova na otvorenom, a kasnije i žrtvenika i žrtava paljenica koje su na kraju postale glavne značajke cjelokupnog bogoslužja. Takvo štovanje započela je drevna Crkva, a odatle se proširilo na njihove potomke i na sve narode uokolo. Ova i mnoga druga pitanja također će biti riješena kasnije u Gospodinovom Božanskom milosrđu.
