Из Сведенборгових дела

 

Kratki Prikaz Učenja Nove Crkve # 0

Проучите овај одломак

/ 120  
  

Kratki Prikaz Učenja Nove Crkve, Na koju se misli pod “Novim Jerusalimom” U knjizi Otkrovenja

Autor Emanuel Svedenborg, 1769.

I ja Jovan videh grad sveti, Jerusalim nov, gde silazi od Boga s neba, pripravljen kao nevesta ukrašena mužu svom. I čuh glas veliki s neba gde govori: Evo skinije Božije među ljudima, i živeće s njima, i oni će biti narod Njegov, i sam Bog biće s njima Bog njihov. I Bog će otrti svaku suzu od očiju njihovih, i smrti neće biti više, ni plača, ni vike, ni bolesti neće biti više; jer prvo prođe. I reče Onaj što seđaše na prestolu: Evo sve novo tvorim. I reče mi: Napiši, jer su ove reči istinite i verne. (Otkrovenje 21:2, 5)

Sadržaj

Uvod (odeljak 1)

Dogme Rimokatolika u vezi sa justifikacijom sa Tridentskog sabora (odeljci 2-8)

Dogme Protestanata u vezi sa justifikacijom, na osnovu Formula Concordiae (9-15)

Nacrt Učenja Nove Crkve (16)

1. Crkve koje su se Reformacijom odvojile od Rimokatoličke Crkve razlikuju se u raznim stvarima; ali sve se slažu u odredbama u vezi sa trojstvom osoba u božanskom, prvobitnim grehom od Adama, imputacijom Hristovih zasluga i justifikacijom putem same vere (17-18)

2. Rimokatolici, pre Reformacije, podučavali su potpuno iste stvari kao Reformisani posle nje, u vezi sa četiri gorepomenute odredbe. . . (19-20)

3. Vodeći reformisti… zadržali su sve dogme…; ali su odvojili dobročinstvo ili dobra dela od te vere i proglasili da ona istovremeno ne spasavaju, jer su imali u vidu totalnu odvojenost od Rimokatolika u odnosu na suštinske stvari crkve, koje su vera i dobročinstvo… (21-23)

4. Vodeći reformisti pripojili su dobra dela i takođe ih prisajedinili svojoj veri, ali sa čovekom kao pasivnim subjektom… (24-29)

5. Kompletan teološki sistem u Hrišćanskoj crkvi današnjice zasnovan je na ideji o tri Boga, koja izrasta iz doktrine o trojstvu osoba (30-38)

6. Dogme te teologije pokazuju se kao pogrešne pošto je ideja trojstva osoba i odatle o tri Boga, bila odbačena, a ideja o jednom Bogu u kome je Božansko Trojstvo bila primljena umesto nje (39-40)

7. Tada je istinski spasavajuća vera, koja je vera u jednog Boga, sjedinjena sa dobrim delima, priznata i primljena. (41-42)

8. Ova vera je u Boga spasitelja Isusa Hristosa, koja je u svojoj jednostavnoj formi sledeća: 1. da postoji jedan Bog u kome je Božansko Trojstvo…; 2. spasavajuća vera je verovati u njega; 3. zla treba da budu izbegavana … ; 4. dobra treba da budu činjena . . . ; 5. ona treba da budu činjena od strane čoveka kao od njega samog, ali treba verovati da su od Gospoda. . . (43-44)

9. Vera današnjice odvojila je religiju od crkve, jer se religija sastoji u priznavanju jednog Boga i bogosluženju njemu na osnovu vere dobročinstva. (45-46)

10. Vera današnjice ne može da bude sjedinjena sa dobročinstvom i proizvede bilo kakve plodove koji su dobra dela. (47-50)

11. Iz vere današnje crkve proizlazi bogosluženje sa usana, a ne od života. . . (51-52)

12. Doktrina današnje crkve protkana je različitim paradoksima… I, zbog toga, njene dogme mogu da uđu samo u pamćenje, a ne mogu ni u jedan deo razumevanja . . . (53-57)

13. Dogme današnje crkve ne mogu da budu naučene i zadržane bez velikih teškoća. . . (58-59)

14. Doktrina vere današnje crkve pripisuje ljudske osobine Bogu. . . (60-63)

15. Vera današnje crkve proizvela je čudovišna rođenja… Jeresi od najranijeg doba do današnjih dana iskakale su iz doktrine zasnovane na ideji o tri Boga… (64-69)

16. Na poslednje stanje današnje crkve, kad je ova na svom kraju, misli se pod iscrpljivanjem doba; a zatim dolaskom Gospoda (Matej 24:3). (70-73)

17. Na zagađenost iz obmana… koja danas preovlađuje u Hrišćanskim crkvama, misli se pod “nevoljom velikom kakva nije bila od postanja sveta dosad niti će biti” (Matej 24:21). (74-76)

18. Neće biti ni ljubavi, ni vere, niti poznanja dobra i istine u poslednje vreme crkve, kad se približava kraju… (77-81)

19. Na one koji su u današnjoj veri misli se pod “jarcima” u knjizi proroka Danila i Jevanđelju po Mateju. (82-86)

20. Na one koji su se potvrdili u današnjoj veri misli se u Otkrovenju pod “aždahom i njenim dvema zverima” i pod “skakavcima” . . . (87-90)

21. Osim ako je nova crkva uspostavljena od Gospoda, niko ne može biti spasen . . . (91-94)

22. Na otvaranje i odbacivanje dogmi vere današnje crkve i otkrovenje i primanje načela nove crkve, misli se u rečima u Otkrovenju 21:5. . . (95-98)

23. Nova crkva koja treba da bude uspostavljena od Gospoda jeste novi Jerusalim, o kome se govori u Otkrovenju 21 i 22 . . . (99-101)

24. Vera nove crkve ne može ni na koji način da bude sjedinjena sa verom prethodne crkve. . . (102-104)

25. Rimokatolici danas ne znaju ništa o imputaciji Hristovih zasluga i justifikaciji verom odatle… jer je ona u potpunosti skrivena ispod spoljašnjosti njihovog bogosluženja; iz tog razloga, ako bi odstupili od svojih spoljašnjosti (spoljnih izraza) bogosluženja… mogli bi biti uvedeni u novi Jerusalim. . . (105-115)

Zaključak

Dodatak (116-120)

---

Prevodilac M. Žikić

Izdavač:

The Lord’s New Church which is Nova Hierosolyma

1725 Huntingdon Road, Huntingdon Valley, PA 19006 USA

www.thelordsnewchurch.org

Srpsko izdanje objavljeno 2021

/ 120  
  

Из Сведенборгових дела

 

Kratki Prikaz Učenja Nove Crkve # 106

Проучите овај одломак

  
/ 120  
  

106. Kratka analiza

Da se čelnici i vođe Rimske crkve, prilikom njihove inauguracije u sveštenstvo, zaklinju da će se povinovati dekretima Tridentskog sabora, vidi se iz bule Rimskog pontifa Pija IV, gde, u formi zakletve priznavanja vere, datirane 18. novembra 1564, nalazimo sledeće reči: “Čvrsto verujem i priznajem sve što je sadržano u veroispovesti koju koristi sveta Rimska crkva; I primam, bez imalo sumnje, sve stvari koje su sadržane i proglašene u njenim svetim kanonima i generalnim saborima, a posebno najsvetijem Tridentskom saboru, tako mi Bog pomogao”. Da su isto tako sputali sebe i priznali ono što je Tridentski sabor uspostavio, u vezi sa imputacijom Hristovih zasluga i justifikacijom vere odatle, vidi se iz ovih reči u istoj buli: “Prihvatam i primam svaku i sve stvari o kojima je bilo odlučeno i koje su proglašene na najsvetijem Tridentskom saboru, u vezi sa prvobitnim grehom i justifikacijom”. Koje su to, može se videti iz odlomaka izvučenih iz tog Sabora, pogledajte gore (br. 3-8). Iz ovih principa uspostavljenih na Saboru, sledeće posledice su izvučene, naime: “Da su se Rimokatolici, pre Reformacije, držali potpuno istih doktrina kao i Reformisani posle nje, u smislu imputacije Hristovih zasluga i justifikacije verom odatle, sa jedinom razlikom što su istu tu veru sjedinjavali sa dobročinstvom i dobrim delima” vidite gore (br. 19-20). Takođe, “Da su vodeći reformisti, Luter, Melanhton i Kalvin, zadržali su sve dogme u vezi sa imputacijom Hristovih zasluga i justifikacijom putem vere, onakve kakve su bile kod Rimokatolika; ali su razdvojili dobročinstvo i dobra dela od te vere i proglasili da one nemaju nikakve korisnosti kod spasenja, s namerom da budu odsečeni od Rimokatolika u odnosu na same suštinske elemente crkve, što su vera i dobročinstvo.” Vidite gore (br. 21-23). Štaviše, da su pomenuti reformisti priključili dobra dela, pa ih čak i prisajedinili svojoj veri, ali u čoveku kao pasivnom subjektu; ali Rimokatolici ih sjedinjuju u njemu kao aktivnom subjektu; i da ipak postoji saglasnost naklonosti između jednog i drugog, u odnosu na veru, dela i zasluge” vidite gore (br. 24-29). Iz ovoga što je pokazano, dakle, evidentno je da je ova vera vera kojoj se Rimokatolici zaklinju na poštovanje, baš kao i Reformisani.

  
/ 120