Из Сведенборгових дела

 

Nebo i Pakao # 0

Проучите овај одломак

/ 603  
  

NEBO sa svojim divotama I PAKAO prema onome što sam video i čuo

Prevod s latinskog i napomene (uz delimično oslanjanje na neobjavljeni prevod Stijepa Ferija)

Risto Rundo

Pvro izdanje latinskog izvornika: London, 1758.g.

NEBO

Gospod je Bog Neba (2-6)

Božansko Gospodnje čini Nebo (7-12)

Božansko Gospodnje u Nebu je ljubav prema Njemu i Milosrđe prema bližnjem (13-19)

Nebo je podeljeno na dva carstva (20-28)

Postoje tri Neba (29-40)

Nebo se sastoji od neizbrojnih Društava (41-50)

Svako Društvo je Nebo u manjem obliku, a svaki Anđeo Nebo u najmanjem obliku (51-58)

Nebo u celini predstavlja jednog Čoveka (59-67)

Svako Društvo na Nebu predstavlja jednog čoveka (68-72)

Anđeo ima savršen ljudski oblik (73-77)

To što Nebo celinom i delovima predstavlja Čoveka potiče od Gospodnjeg Božanskog Ljudskog (78-86)

Postoji saobraznost svih nebeskih stavki sa svim što pripada Čoveku (87-102)

Postoji Saobraznost Neba sa svim što je na Zemlji (103-115)

Sunce u Nebu (116-125)

Svetlost i Toplina u Nebu (126-140)

Četiri Nebeske Strane (141-153)

O Promenama Stanja Anđela u Nebu (154-161)

Vreme u Nebu (162-169)

Predstave i pojave u Nebu (170-176)

Odeća Anđela koji izgledaju odeveni (177-182)

Obitavališta i stanovi Anđela (183-190)

O Prostoru u Nebu (191-199)

Oblik Neba određuje udruživanje i opštenje u njemu (200-212)

O Nebeskim Upravama (213-220)

O Bogosluženju u Nebu (221-227)

O moći nebeskih Anđela (228-233)

Govor Anđela (234-245)

O Govoru Anđela sa Čovekom ( 246-257)

O pismu u Nebu (258-264)

O mudrosti Anđela u Nebu (265-275)

O stanju Nevinosti Anđela u Nebu (276-283)

O Stanju Mira u Nebu (284-290)

O Vezi Neba s ljudskim Rodom (291-302)

O Vezi Neba sa Čovekom preko Reči (303-310)

Nebo i Pakao potiču od ljudskog Roda (311-317)

O Neznabošcima ili narodima van Crkve u Nebu (318-328)

O Deci u Nebu (329-345)

O Mudrima i Prostima u Nebu (346-356)

O Bogatima i Siromašnima u Nebu (357-365)

O Brakovima u Nebu (366-386)

O Zaposlenjima Anđela u Nebu ( 387-394)

O radosti i sreći nebeskoj (395-414)

O Ogromnosti Neba (415-420)

O Svetu Duhova i o Stanju Čoveka nakon Smrti Šta je svet Duhova (421-431)

Po svom Unutarnjem, svaki Čovek je Duh (432-444)

O vaskrsnuću čovekovom posle smrti i o Ulasku u Večni život (445-452)

Čovek posle smrti ima savršen ljudski oblik (453-460)

Čovek posle smrti ima sva čula, sećanje, misli i osećanja kao što je imao na svetu, ne ostavljajući ništa iza sebe osim zemaljskog tela (461-469)

Čovek je posle smrti onakav kakav je bio na svetu (470-484)

Zadovoljstva života u svakom čoveku menjaju se posle smrti u saobrazno zadovoljstvo (485-490)

O prvom stanju čovekovom posle smrti (491-498)

O Drugom stanju Čovekovom posle smrti (499-511)

O Trećem stanju čovekovom posle smrti, to jest o stanju poučavanja onih koji dolaze u Nebo (512-520)

Niko ne dolazi u Nebo neposrednom Milošću (521-527)

Nije tako teško voditi život koji vodi u Nebo, kao što se veruje (528-535)

PAKAO

Gospod vlada Paklovima (536-544)

Gospod nikoga ne baca u Pakao nego to čini sam Duh (545-550)

Svi koji su u Paklu, jesu u zlima i obmanama koje iz njih proističu, a koja zla i obmane potiču od ljubavi prema sebi i prema svetu (551-565)

O strašnom sudu i rušenju Vavilona (560-565)

Šta je Pakleni Oganj i šta Škrgut Zuba (566-575)

Zloba i škodljive veštine paklenih Duhova (576-581)

Izgled, položaj i broj Paklova ( 582-588)

Ravnoteža između Neba i Pakla (589-596)

Kroz ravnotežu između Neba i Pakla čovek je u slobodi (597-603)

/ 603  
  

Из Сведенборгових дела

 

Nebo i Pakao # 461

Проучите овај одломак

  
/ 603  
  

461. Čovek posle smrti ima sva čula, sećanje, misli i osećanja kao Stoje imao na svetu, ne ostavljajući ništa iza sebe osim zemaljskog tela

Da čovek, prelaskom iz Prirodnog u Duhovni svet, što biva kada umre, nosi sa sobom sve svoje osim zamaljskog tela, u to sam se uverio mnogobrojnim iskustvima. Naime, kada čovek nakon smrti uđe u Duhovni svet, on ima telo kao i na svetu. Ne postoji nikakva razlika, niti je on oseća ili vidi. Međutim, njegovo telo je duhovno, dakle odvojeno i očišćeno od zemaljskog. Kada Duhovno gleda i dodiruje Duhovno, to je isto kao kad Prirodno gleda i dodiruje Prirodno. Zato Čovek, kada postane Duh, ne zna da je umro i veruje da je u istom telu, kao na svetu. Čovek-Duh uživa sva spoljašnja i unutarnja čula koja je uživao i na svetu: on vidi, čuje i govori kao i pre, ima osećaj ukusa i mirisa, oseća dodir kao i pre; ima sklonosti, želje i misli, razmišlja, uzbuđuje se, voli i hoće kao pre; onaj ko nalazi zadovoljstvo u učenju, on čita i piše kao ranije, jednom rečju kada čovek pređe iz jednoga u drugi život, to je kao da je prešao s jednog mesta na drugo. On nosi sa sobom sve što je u sebi posedovao kao čovek, tako da se može reći da nije ništa izgubio osim zemaljskog tela: On nosi sa sobom i svoje prirodno pamćenje, jer pamti šta je od detinjstva do poslednjeg časa na svetu čuo, video, čitao, naučio i mislio. Pa ipak, prirodni predmeti njegovog sećanja, pošto ne mogu da se iznova stvore u Duhovnom svetu, miruju kao kad čovek na njih ne misli. Ali i oni mogu da se iznova stvore kad se to svidi Gospodu. O tome Sećanju posle smrti biće docnije govora. Čulni čovek ne može da veruje da je čovekovo stanje posle smrti takvo, pošto ga ne može razumeti. Naime, čulni čovek misli samo prirodno, čak i o duhovnim stvarima. Stoga on, za ono što ne oseća, to jest što ne vidi telesnim očima i ne opipa svojim rukama, kaže da ne postoji, kao što je rečeno o Tomi (kod Jovana 20:25, 27, 29).

  
/ 603