15. Ako čovekova naklonost i zanimanje ne predstavljaju korisne stvari, on nije razuman
43. Čovek poseduje spoljašnju misao, baš kao što poseduje i unutrašnju misao. On biva u spoljnoj misli kada je u društvu, to jest, kada sluša ili govori, podučava ili deluje, a takođe i kada piše; opet, čovek biva u unutrašnjoj misli onda, kada biva kod kuće i otpusti dizgine svojim unutrašnjim naklonostima. Unutrašnja misao jeste odgovarajuća misao njegovog duha u sebi; a spoljašnja misao jeste odgovarajuća misao njegovog duha u telu. Obe misli, i spoljašnja i unutrašnja, ostaju u čoveku posle smrti, tako da se, posledično, čak ni tada ne mogu spoznati osobine čoveka, sve do časa u kome mu spoljna misao biva oduzeta; nakon toga, on počinje da misli, govori i deluje u skladu sa svojom naklonošću. Čovek, koji poseduje zdrav i ispravan um, tada će videti i čuti neobične stvari. Čuće i videće kako mnogi, koji su u svetu mudro razgovarali, učeno propovedali, podučavali kao erudite, pisali svesno i delovali pažljivo i oprezno u svom govoru i postupcima, od časa u kome im se spoljni um oduzme, počinju da misle, govore i ponašaju se sumanuto, na način na koji to čine umobolni ljudi na svetu; i, što je neobično, oni tada veruju da su mudriji od drugih.
Međutim, da bi mogli da se zaustave u tom njihovom ludilu, oni se ponekad prepuštaju spoljašnjosti, a time i u svom sopstvenom građanskom i moralnom životu, u kome su se nalazili dok su živeli na svetu. Kad su u društvu tamo i na nebu, dozvoljava im se da se sete tih ludila; i tada sami vide i priznaju da su sumanuto razgovarali i umobolno postupali; međutim, od onog časa u kome ponovo bivaju prepušteni svojoj unutrašnjosti (to jest, onome što odgovara njihovom duhu), oni iznova postaju sumanuti, kakvi su bili pre nego što su se, na mah, vratili u svoju spoljašnjost.
44. Postoje različite vrste njihovog ludila; u koje se mogu uključiti ono što sledi, a to je, naime, da oni poseduju volju za: dominacijom, krađom, preljubom, bogohuljenjem, činjenjem zla; takođe, poseduju juš i volju za: preziranjem, odbacivanjem i ruganjem, upućenom svemu onome, što je iskreno, pravedno i pošteno, kao i prema svakoj istini i dobru crkve i neba. I, što je još gore, oni vole ovo stanje svog duha; to stoga, jer je pomoću eksperimenta, koji je obavljen nad mnogima, ispitivano da li bi oni radije razmišljali razborito ili sumanuto, i otkriveno je da bi radije razmišljali - sumanuto.
Štaviše, otkriveno je da su postali takvi zbog toga što su voleli sebe i svet iznad svega, kao i zato, što su razmišljali o korisnim stvarima samo u kontekstu sopstvene časti i ličnih dobitaka, a, takođe i zbog toga, što su veoma favorizovali telesna uživanja u odnosu na uživanja duše. U svetu su bili takvi da nikada nisu, unutar sebe, razmišljali zdravo, osim u situacijama kada su se viđali sa drugim ljudima.
45. Postoji samo jedan jedini lek za njihovu ludost: da im se dodeli obaveza da rade u paklu, i to pod kontrolom sudije. Sve dok bivaju zaposleni, oni nisu ludi; to stoga, jer dela, kojima su okupirani, drže njihov um (koji biva kao da je u zatvoru i svezan), kako bi sprečilo njegovo lutanje u razdragane maštarije njihovih požuda. Njihove zadatke obavljaju isključivo radi hrane, odeće i postelje, i pri tom ih obavljaju nevoljno, iz potrebe, a ne slobodno iz naklonosti.
46. Međutim, sa druge strane, svi oni, koji su na svetu voleli korisne stvari i koji su proizvodili te korisne stvari iz čiste ljubavi prema njima, misle zdravo u svom duhu, a njihovi duhovi razmišljaju zdravo u svojim telima; jer, kod takvih, unutrašnja misao se ne razlikuje od spoljašnje. Opet, počevši od njihove prve (unutrarnje) misli, kroz potonju (spoljašnju) misao, realizuje se njihov govor. Slično važi i za njihove akcije. Naklonost korisnim stvarima odtžava sabranost njihovog unutrašnjeg uma, i ne dozvoljava im da zalutaju u ispraznosti, u ono što je lascivno i prljavo, u ono što je neiskreno i varljivo, niti im, pak, dozvoljava upuštanje u izrugivanje izazvano raznim požudama. Nakon smrti su sličnog karaktera; njihovi umovi su sami po sebi anđeoski; i kad im se oduzme spoljna misao, oni postaju duhovni i anđeli i tako primaju nebeske mudrosti od Gospoda.
Iz svega što je ovde rečeno, biva posve jasno da, ako čovekova naklonost i zanimanje ne predstavljaju korisne stvari, on nije razuman.